Sve više klijenata javlja se za savjet ili terapiju zbog anksioznosti.

U današnjem tempu života, koji je često „nemoguć“, anksiozne smetnje predstavljaju sve češću poteškoću.

Pritisci s kojima se susrećemo su u porastu - zahtjevi posla, obitelji, djece, nametnuti društveni standardi, održavanje poželjne ili društveno očekivane slike o sebi… dovode do toga da se pojedinci sve više osjećaju kao da nisu dorasli situacijama u kojima se nalaze.
I dok je umjerena doza nervoze i treme korisna za nas, jer nam omogućava bolje snalaženje, brže donošenje odluka ili jasniju percepciju, problem nastaje kada nas nemir, strah i poljuljanost toliko preplave da nam se naruši kvaliteta svakodnevnog života (sjećam se klijenta koji je imao poteškoću sa reklamiranjem neispravne robe u dućanu).

Od simptoma, javljaju se nervoza, trema, nelagoda u tijelu, želja da pobjegnemo i budemo sami, osjećaj tuposti, pritiska u prsima, ili lupanje srca. Želudac se zgrči, stisnemo se u sebe i uz druge nam postaje neugodno, javi se možda i sramežljivost. Pomislimo da nismo dovoljno kompetentni ili dobri da se izborimo sa situacijom i sa drugima oko sebe. Pomislimo da će nas drugi osuditi ili kritizirati pa počnemo kritizirati sami sebe. I tako raste taj glas unutarnjeg kritičara koji je toliko uporan da, umjesto da krenemo u interakciju, mi se povučemo u sebe. Sve više se osamljujemo, gubimo osjećaj uzemljenosti i prisutnosti u kontaktu, sve dok nas ne preplave osjećaji. Tada se povlačimo, neki iz kontakata jedan-na-jedan, neki iz većih grupa, neki neće moći zadržati posao, neki će odbiti napredovanje, možda će imati poteškoće u održavanju parterskih odnosa, sklapanju prijateljstava…

Kako si pomoći?

Kaže se da je anksioznost "život u budućnosti". Pri tome, anksioznost je reakcija tijela na buđenje osjećaja od kojih smo se odvojili jer su nam previše neugodni (strah, sram, ljutnja, gubitak, usamljenost). Prisutan je strah od budućnosti, a odsutna je svijest o bivanju u vlastitom tijelu i disanju. 

Zato je prvi korak naučiti tehnike uzemljenja, disanja i osvještavanja bivanja u vlastitom tijelu. Iskustvo mi je pokazalo kako su to najefikasnije tehnike za vraćanje iz „nekad i negdje“ u „sada i ovdje“. Geštalt terapija vraća nas u sadašnji trenutak.

Možete se upoznati sa tehnikom mindfulnessa ili vježbati osvještavati svoje tijelo (npr 2-3 puta tijekom dana osvijestite kako sjedite, osjećate li žeđ, kako dišete, i što bi vam činilo dobru promjenu. Npr uspraviti se u stolcu, popiti vode, istegnuti ruke ili noge…).

Česta pogreška koju ljudi rade kad su nervozni je da se idu na silu „smirivati“.

Većina ljudi pod „smirivanjem“ podrazumijeva duboko disanje i mirno sjedenje ili ležanje, osamljivanje i mir. Da, pravilno duboko disanje je vrlo korisno, i važno je naučiti kako disati. No nije svaka situacija anksioznosti prikladna za prakticiranje disanja kao tehnike smirivanja.

Osim disanjem, smiriti se možemo i na druge načine, tako da nemir izbacite kroz pokret,  da lagano protresete ruke ili noge, da poskočite ili zaplešete, razgibate se, potrčite… da osjetite koje pokrete u tom trenutku želi raditi vaše tijelo i da mu to omogućite sukladno situaciji u kojoj se nalazite (npr. Na poslu tijekom radnog vremena možda nećete moći skakati ili plesati twist, ali možete istegnuti ruke u zrak, prošetati i popiti vode ili otići stepenicama umjesto liftom do kolege odnijeti one papire). Tako će kroz izbacivanje viška energije također doći do smirivanja.

Unutarnja "moranja"

Još jedna korisna tehnika u radu sa anksioznošću jest rad na uvjerenjima koja nam čine unutarnje pritiske „moranja“ i „trebanja“. U Geštalt terapiji to nazivamo introjektima. Introjekti su tuđi progutani stavovi, koje smo usvojili tijekom ranijih faza života, bez da smo ih kritički analizirali i odlučili jesu li za nas korisni ili ne. Poneki introjekti su zaista korisni (npr. Prije nego pređeš cestu, gledaj lijevo-desno-lijevo, ili „nije dobro svađati se sa šefom“, zbog mogućih posljedica ili otkaza). No ima i takvih intojekata koji se kao unutarnji glas u glavi javljaju sa pritiskom da moramo „biti bolji“, postizati „više“, raditi prema društveno očekivanim standardima (npr. Živjeti po redosljedu škola-fakultet-brak-djeca) pa ako nam život ne ide u tom smjeru ili naše želje i potrebe nisu u skladu s tim unutarnjim „moranjima“, tada raste anksioznost, nezadovoljstvo sobom, povlačimo se iz odnosa sa onima uz koje vežemo te pritiske (roditelji, rodbina, partner…) i često se dogodi da ta anksioznost dobije i intenzitet panike, jer što će se dogoditi ako ne ispunimo (tuđa i nametnuta) očekivanja? Što će se dogoditi ako se ohrabrimo i progovorimo svoju istinu? Hoće li nas prihvatiti ili odbaciti takve? Jesmo li dovoljno dobri ovakvi kakvi smo iznutra, a još se nismo pokazali svijetu? Hoćemo li ostati sami i osamljeni?

U radu s introjektima u terapiji radimo na njihovom osvještavanju. Ponekad je dovoljno već samo osvijestiti glas i rečenicu iznutra, kako bi klijenti uvidjeli besmislenost takvih pritisaka i otpustili ta vjerovanja kao nešto što im više ne treba. Također je važno razvijati dobar prijateljski odnos sa samim sobom, kako bi mogli sebi dati podršku u trenucima kad se uhvatite kako „moranje“ postaje sve glasnije. To znači naučiti razgovarati sa samima sobom kao sa najboljim prijateljima, uz razumijevanje, empatiju, dozvolu za odmor, dozvolu za pogrešku i pohvalu za ono što jeste napravili dobro.

Nadalje, kad smo anksiozni, često zamišljamo da nas drugi vide negativno, da će nas kritizirati, da će nas osuditi ili odbaciti. Zapravo pripisujemo drugima nešto što najvjerojatnije nije istina, nego proizlazi iz naših strahova. To nazivamo projekcijom, i važno je osvijestiti da npr. pretpostavljamo da nas drugi kritiziraju dok zapravo mi kritiziramo sami sebe.