Proces našeg življenja odvija se u krugovima.

Sve počinje nekim nemirom u nama, kada se počne rađati neka naša potreba. Kako je potreba sve jača, tako je i nemir u nama veći, tako dugo dok ne ustanemo i ne krenemo u kontakt sa svijetom, tražeći načine da potrebu zadovoljimo, kako bismo smirili nemir, a mi opušteniji i zadovoljniji nastavili dalje neopterećeni nemirom. Sve dok se ne javi novi nemir, pa nova potreba, pa nova akcija, pa novi kontakt i novo zadovoljstvo, i nova smirenost...i tako stalno u krug. To se u geštalt psihoterapiji zove krug kontakta ili krug svjesnosti.

Nešto nam zavrti u trbuhu, osvijestimo da je to glad, ustajemo i odlazimo do frižidera, vadimo sastojke, skuhamo (neki novi recept, možda orijentalni), pojedemo, osjetimo sitost, ugodu i opustimo se, guštamo malo u tome kako je bilo ukusno, pohvalimo se nekome svojim kulinarskim umijećem...onda opet nešto zasmeta, aha..da..žedni smo, ustajemo, točimo piće, popijemo, izdahnemo, uf ovo je bilo baš dobro...

Neke krugove zatvaramo uspješno. Neke je potrebe lakše zadovoljiti. No ima i onih s kojima nikako ne uspijevamo na zelenu granu. Kao da nas nešto stalno ometa. Ili odemo u krivom smjeru. Ili nismo ni svjesni što nam treba. Pa nezadovoljni vrtimo nezavršene poslove i to nas potroši.

Kad bi naši krugovi bili neometani, kada bismo sve potrebe zadovoljavali odmah u procesu kad se pojave, kada ne bi bilo prekida u bilo kojoj fazi kruga... pitam se kako bi izgledao svijet? Kada bismo uvijek znali što je to što zapravo trebamo kada nam se nemir pojavi? I kada bismo bili svjesni zašto je za nas dobro ponekad to ne znati?

Moj put promjene počeo je osvještavanjem mog kruga. Mog procesa kontakta sa svijetom, kontakta sa samom sobom i svjesnosti o granicama gdje se svijet i ja dodirujemo. Tako sam prvi put shvatila da započinjem mnogo stvari, a malo ih završavam. Nisam tada još shvaćala koliko me to umara, i koliko energije gubim dok nosim toliko nezavršenih poslova. I ne mislim samo na neoprano suđe ili račune koje kasnim platiti. Mislim i na neodtugovane tuge, neisplakane suze, nepostavljene granice, neuživane izlaske, neodsmijane sreće. Danas sam svjesnija trenutka gdje prekidam svoje krugove. I toliko sam svjesnija važnosti završavanja kruga. I nekako mi je važno da to prenesem dalje, svima koje zanima.

Na kraju, ima jedna stvar, jedna praznina, negdje nakon što nemir smirimo, a prije nego se novi nemir javi...to je dobra praznina. Kreativna, plodna, ugodna, puna. Tu rastemo. A do nje dolazimo kad završimo krug.