Trauma
Rad na traumi možemo nazvati i putovanjem prema cjelovitosti
Proživljena trauma za sobom ostavlja unutarnji konflikt između ogromne želje da se o njoj progovori i istovremene ogromne potrebe za negiranjem da se dogodila.
Ljudi koji su proživjeli traumu, često svoju priču pričaju na fragmentiran, smušen, vrlo emotivan način, pun kontradiktornosti. Zbog toga ostavljaju dojam da ne govore istinu ili da pretjeruju. Što se opet nastavlja na gore spomenuti konflikt između progovaranja i šutnje. Tek kad netko validira njihovu istinu, iscjeljenje može započeti.
Pa ipak, prečesto šutnja prevlada i priča o traumi biva ispričana ne kroz riječi nego kroz simptome.
Trauma se vraća kao reakcija, a ne kao sjećanje. I zato se često maskira u izljeve bijesa, ili u napade plača, ili pak dolazi kao onaj osjećaj da ste “zapeli u životu” I nikako se pomaknuti. Rad na traumi je dugo I sporo putovanje, učenje njegovanja sebe, koje nas često bolno podsjeća na ne-fer ulogu koju nam je život namijenio, I ponekad zahtijeva iznova proživljavanje teških sjećanja.