Svi mi, koji smo izabrali put osobnog razvoja, zapravo smo stalno under construction. Ne postoji točka do koje dođemo pa da kažemo: "to je to, osobni razvoj completed". Gradimo se, sastavljamo, prekopavamo, ponovno rušimo pa preslagujemo temelje, pa opet gradimo, mijenjamo si boje, ukrase i dodatke. S vremena na vrijeme se dogodi i veća renovacija, čišćenje, izbacivanje viškova. To je proces. I ne teče uvijek glatko. Ponekad stane i izgleda kao da se godinama ne događa ništa. I to je u redu. Ne mora uvijek biti pravo vrijeme za graditi. Jer rad na sebi je putovanje, istraživanje, otkrivanje.
S vremenom oni koji izaberu ovakav put, spoznaju da su oni sami i arhitekti i dizajneri i da na kraju krajeva, kad za to dođe vrijeme, grade kuću po svojoj mjeri.
Jučer sam zgrade u susjedstvu po prvi put vidjela novim očima. U kvartu ih zovu černobil, bejrut, ruglo... Nekada nisam baš ni ja bila blagorječiva prema njima. Sada, njihovo sivilo mi više nije neugledno, nedovršeno i zapušteno. Baš kao i svoje unutranje trenutke zamrznute u prošlosti, ove sive zgrade sada vidim kao slikarsko platno puno mogućnosti i pitam se kako će izgledati kad jednom dobiju nove boje.