Još kao djeca učimo procjenjivati koliko je sigurno pokazati tko smo. Naša prva iskustva oblikuju nesvjesne obrasce: ako je naše izražavanje radosti, tuge ili neslaganja s nečim naišlo na prihvaćanje, razvijamo osjećaj slobode da budemo takvi kakvi smo. No, ako su reakcije bile kritične, posramljujuće ili ispunjene uvjetima ("moraš biti dobar", "ne budi previše glasna", "dobra djeca to ne rade" itd), nesvjesno učimo prilagođavati se, skrivati dijelove sebe i živjeti unutar nevidljivih granica prihvatljivosti. Kako prepoznati događa li se ovo i vama, pročitajte ovdje. 

Kako se oblikuju dječje slike svijeta?

Dijete ne razdvaja sebe od svijeta prvih godinu do dvije – ono uči kroz odnose i emocionalni ton interakcija. Tada polako počinje shvaćati da je njegovo tijelo zasebno od tijela majke. No „spojenost“ sa roditeljima na emotivnoj razni ostaje još dugo. Prije nego postanemo odrasli ljudi, osjećaj pripadanja evolucijski nam osigurava preživljavanje. Kako fizičko preživljavanje  (malo dijete moraju nahraniti odrasli), tako i psihičko (za zadovoljenje svih psiholoških potreba – npr za znanjem, slobodom, zabavom, ljubavlju, moći i sl).

Ako roditelji ili skrbnici reagiraju s ljubavlju i razumijevanjem, dijete razvija unutarnju sigurnost i vjerovanje da je u redu biti ono što jest. I tako se polako usuđuje biti svoje.

No, ako su reakcije hladne, kritične ili nepredvidive, dijete uči suzdržavati se, povlačiti ili maskirati vlastitu autentičnost kako bi osiguralo pripadnost i time „preživljavanje“.

S vremenom, te slike svijeta postaju nesvjesne unutarnje mape, progutana uvjerenja:

• "Ako pokažem svoje pravo mišljenje, bit ću ismijan."
• "Moje emocije su previše za druge."
• "Moram se prilagoditi da bih bila voljena."

Ove nesvjesne misli kasnije postaju filter kroz koji procjenjujemo svaku novu situaciju: hoće li me ova grupa ljudi prihvatiti ili odbaciti? Smijem li reći što stvarno mislim? Hoće li me osuditi ako pokažem svoju ranjivost?

Što nas odvaja od našeg pravog Ja?

Kada smo često bili u okruženju koje nije podržavalo naše mišljenje, osjećaje, potrebe, razvijamo obrambene  mehanizme – prilagođavamo se, umanjujemo sebe ili postavljamo emocionalne barijere. Problem nastaje kada te obrane postanu automatske i kada ih nastavimo primjenjivati i u situacijama gdje više nisu potrebne. Možda više nismo dijete u školi koje mora šutjeti da bi bilo prihvaćeno, ali i dalje u odrasloj dobi osjećamo strah od izražavanja.

Kako se opet povezati sa sobom i nadvladati strah od vidljivosti?

1. Prepoznati nesvjesne obrasce – Razmislite o situacijama u kojima se osjećate nesigurno u izražavanju. Odakle dolazi taj strah? Koji glas iz prošlosti ponavlja da "ne smijete", "nije sigurno", "bolje se prilagoditi"?
2. Testirati sigurnost u sadašnjem trenutku – Je li ova situacija stvarno rizična ili je moj um još uvijek u prošlosti? Što bi se dogodilo kada bih pokazao sebe u ovom trenutku?
3. Postepeno izlaganje – Malim koracima vježbajte izražavanje onoga što jeste. Počnite u sigurnim prostorima – kroz pisanje, crtež ili razgovore s bliskim ljudima u koje možete imati povjerenja.
4. Tijelo kao kompas – Obratite pažnju na tjelesne senzacije kada izražavate sebe. Strah često stišće grlo, prsa ili trbuh – može li svjesno usmjereno disanje kroz te stegnute točke pomoći da se opustite?
5. Simboličko oslobađanje – Stari obrasci mogu se otpustiti kroz rituale, meditacije ili terapeutski rad. Jednostavno izgovaranje: "Dopuštam si biti ono što jesam" ili „ovo pripada prošlosti“ može imati snažan učinak.

Svaka promjena počinje od unutarnje odluke da je moguće biti viđen i prihvaćen – prvo od sebe, a zatim i od drugih. 

Dublje ćemo uroniti u ovu temu na radionici Unutarnje ja u vanjskom svijetu, a detalje o radionici i prijavnicu možete vidjeti ovdje.

Vidimo se 30.3.na radionici.