Ovo je tekst o izgradnji samopouzdanja, unutarnjeg osjećaja podrške i snage. Ovo je također i tekst o duhovnosti, o povezanosti sa nečim višim od nas, o pogledu prema unutra.

Ponekad u životu imamo osjećaj da nemamo dovoljno podrške, da moramo sve sami, da se nemamo na koga osloniti, ili da nitko ne vidi koliko se trudimo.
U takvim trenucima često tražimo podršku izvana: od partnera, roditelja, prijatelja, autoriteta. Ali ta podrška najčešće ne dolazi onako kako bismo mi htjeli. Uvijek „nešto nedostaje“, a nama ostaje osjećaj praznine, nesigurnosti i manjka samopouzdanja u svoje odluke.

Kada klijenti dođu u psihoterapiju, i kažu „nemam samopouzdanja“, prevedeno na rječnik psihoterapije to znači da nemaju jasnu sliku o sebi.

Manjak samopouzdanja često nije uzrokovan stvarnim nedostatkom sposobnosti, nego time što osoba nema jasnu, stabilnu unutarnju sliku o sebi. Odnosno, nema svijest o svojim snagama.

Kad je slika o sebi nejasna, osoba ne zna što zapravo osjeća ili želi, lako se prilagođava tuđim očekivanjima, sumnja u svoje odluke, traži potvrdu izvana (od partnera, roditelja, autoriteta).

To je kao da unutar sebe nema čvrstog oslonca pa samopouzdanje stalno ovisi o okolnostima i drugim ljudima.

Slika o sebi gradi se u djetinjstvu, kroz odnos s onima koji nas gledaju i kroz način kako reagiraju na nas.

Kad smo viđeni s toplinom i prihvaćanjem, u nama se oblikuje doživljaj: „Dobro je što postojim. Vrijedim ovakav kakav jesam.“

Ako toga nije bilo dovoljno, unutarnja slika ostane „mutna“. Ne znamo što radimo dobro, hoćemo li uspjeti, što se smije a što ne, pa nas stalno netko treba uvjeravati da će sve biti dobro.

U psihoterapijskom radu, i uz pomoć sistemskih konstelacija, klijente potičemo da krenu u potragu za „onim što ih definira iznutra“.

S jedne strane definiraju nas naša dosadašnja iskustva, uspjesi i neuspjesi i ono što smo iz toga naučili.

S druge strane, definiraju nas i poruke koje smo dobivali od okoline, o tome jesmo li dovoljno dobri, imamo li prava na svoje potrebe, smijemo li se zauzeti za sebe ili je to opasno, koje su posljedice ako se nekom ne svidimo…

Osjećaj da se možemo kompetentno i adekvatno nositi sa zahtjevima svakodnevnog života i međuljudskih odnosa koje imamo (privatno i poslovno), također ovisi i o svjesnosti o vlastitim snagama i sposobnostima. To znači da nas definiraju naše snage i slabosti proizašle i iz osobnog iskustva, i iz poruka koje su nam slali drugi.

I treće, htjeli-nehtjeli, definira nas i naše nasljeđe. Genetika definira boju kose, očiju, visinu… a epigenetika definira kako će iskustva prošlih generacija (predaka) utjecati na nas.

Zvuči nevjerojatno, ali istraživanja pokazuju da na nas utječu traume i do nekoliko generacija unazad.

No ne prenose se transgeneracijski samo traume. Premalo se stavlja naglasak na transgeneracijski prijenos snaga.

Sjećam se da sam prije nekoliko godina prisustvovala interdisciplinarnom webinaru na temu trauma. Jedna od govornica bila je i terapeutkinja, više joj ne znam ime, izgledom tipična afrička žena, obučena u šarenu tkaninu i sa bujnim pletenicama omotanima oko glave.

Već samim izgledom odavala je energiju povezanosti sa prirodom, nečim arhetipskim, Majkom Zemljom. Dok je pričala, zračila je toplinom, uzemljenošću i povjerenjem u Život. Ali najveći klik u meni se dogodio kad je počela pričati o precima. Način na koji je prenosila mudrost i dubinu iskustava predaka bitno je promijenio moj pogled na prošlost, traume i sve ono loše što većina ljudi najčešće vidi kad priča o svojim precima - sve ono što ne valja, sve što su krivi, sve što im se zamjera, i kakve grozne posljedice je to imalo na druge. U nekim se kulturama stavlja puno značaja na važnost povezanosti sa korijenima, prirodom, precima. Pogotovo indogena plemena nose duboku mudrost koja proizlazi iz duhovnog aspekta i svijesti o tome odakle smo svi mi došli.

U našem podneblju, ranjenom kroz nekoliko ratova, siromaštva, borbe trbuhom za kruhom, među populacijom generalno vlada prilično depresivna atmosfera, gledaju se većinom  negativnosti, u zraku se osjeti nemoć i nepovjerenje da se može drugačije i bolje.

Terapeutkinja je međutim u vidno polje dovela drugi, vrlo jednostavan polaritet.

Što su sve protekle generacije preživjele, kako ih je to osnažilo i koje su snage iz toga prenijeli dalje na potomke?

Takva promjena perspektive je vrlo značajna. Stavlja nas iz pozicije žrtve u poziciju osjećaja osobne moći. Osobna moć je ono što nam trauma oduzme. Osim toga odreže nas i od svjesnosti o vlastitim resursima, pa je teže vidjeti gdje smo sve jaki, kompetentni, gdje vrijedimo.

Kao što sam već spomenula, istraživanja su pokazala da se posljedice trauma direktno nasljeđuju, a dobra vijest u svemu tome je da postoje dokazani načini da se te posljedice reverzibilno promijene. I takve promjene se također dalje nasljeđuju na naše potomke, što znači da je moguće prekinuti začarani krug.

Sistemske konstelacije jedna su od metoda koja nam to omogućuje. A iz sistemske prakse proizlaze brojni alati kako u svoju sadašnjost uključiti ono što nas osnažuje, a u prošlosti, tamo gdje pripada, ostaviti ono što je teret i donosi onemoćalost.

Povezivanje sa snagama, otpornošću na nedaće, osjećajem osobne moći i brojnim drugim resursima koji dolaze iz linije predaka jedna je od metoda kojima mijenjamo "energetski otisak" u nama.

Na radionici Blagoslov predaka, imati ćete prilike osvijestiti svoje snage, poći u šetnju transgeneracijskom linijom, ostaviti terete i izaći podržani u svoj život. Kad imamo jasniju sliku tko smo, kakvi smo - iz tog mjesta samopouzdanje prirodno raste, i više ne mora biti rezultat napora, nego se rađa iz osjećaja vlastite prisutnosti, povezanost sa sobom.

Na taj način lakše je prenositi tu energiju dalje, na svoju djecu ili kroz kreativni, poslovni ili neki drugi izričaj pridonositi široj zajednici.

Radionica se održava uživo 14.11. u Varaždinu, i 22.11. online putem Zooma. Traje 3h, cijena je 40eur. Uplatom osiguravate svoje mjesto.

Prijave su otvorene kroz obrazac https://forms.gle/PDQ72Cy9cxUrq4TY7