Nakon ljutnje dolazi tuga

Prije par dana dobila sam upit “zašto me moja ljutnja kasnije čini tužnim?” Iako na prvi pogled možda nije sasvim jasna veza ljutnje i tuge, kad se malo dublje pogleda njihov odnos, može se vidjeti da u podlozi ljutnje najčešće leži tuga. Odnosno, nakon ljutnje dolazi tuga. 

Jeste li i vi doživjeli da nakon što imate neki ispad ljutnje, poželite zaplakati, ili vam padne raspoloženje? Možda se osjetite malo depresivno?

Vezano na pitanje s početka, ja ne bih rekla da ljutnja sama po sebi rastužuje, već je tuga - koja je ne-odtugovana i moguće vezana za neki emocionalni nezavršeni posao iz prošlosti - dovela do raznih mehanizama i obrazaca ponašanja kojima neuspješno pokušavate završiti te nezavršene poslove. Ljutnja je u tom kontekstu reakcija koja daje signal da je zapravo potrebno pozabaviti se tugom u podlozi. Vidjeti odakle ide i kroz proces tugovanja prihvatiti, oprostiti (sebi ili drugima) te otpustiti.

A što su nezavršeni poslovi?

To je izraz koji psihoterapeuti koriste da opišu sve emocionalne otvorene rane i bolna sjećanja, koja je netko u prošlosti izbjegavao ili potisnuo. Osjećaji oko tih događaja tada nisu bili procesirani, jer su bili preteški. 

No na nesvjesnom nivou vučemo ih u sadašnjosti i pokušavamo ih završiti na razne načine. Primjerice to može biti nerazrješena bol iz djetinjstva vezana uz nekog od roditelja, što se kasnije preslikava na “tip” partnera koji biramo iz veze u vezu, a na kraju završavamo nesretni jer su “svi oni isti”. Primjera ima mnogo, a može se javiti i određeni obrazac životnog funkcioniranja, koji se pojavljuje i budi sumnju da tu nešto u podlozi “ne štima”.

Kako se završavaju nezavršeni poslovi iz prošlosti?

Kroz psihoterapiju ili psihološko savjetovanje je jedan od načina. Vrlo pojednostavljeno to izgleda ovako: 

• Prvi korak je osvijestiti ih, 
• Zatim povezati sa događajima iz prošlosti, 
• Vidjeti kako se odražavaju na današnji način našeg funkcioniranja te 
• Odabrati nove načine življenja. 

Potrebno je odraditi tugovanje, oprost i prihvaćanje. No, to nije uvijek lak ni kratak put. 

Ponekad izgleda nekako ovako:

Naime, povratak u stare rane zahtijeva vrijeme i energiju. Nije pravocrtan proces. U procesu iscjeljenja mi sebe susretnemo opet iznova mnogo puta. I pri tome sebe upoznajemo na opet nove načine. Počinjemo prepoznavati naše gubitke i tugovati zbog njih. Kroz taj proces uočavamo opravdanost i razloge zašto smo nekad postupali onako kako smo postupali. I vidimo da nam je tada to bilo potrebno. A sada nam više ne treba i možemo početi graditi nove dijelove sebe. Upoznajemo iznova i svoje potrebe i učimo kako da ih zadovoljimo na zdrave načine.

Tako počinjemo poštovati svoje stvarno “ja”. No da bi naše novo autentično “ja” moglo rasti, potrebno je otpustiti stare obrasce. I tu se događa bol, i ljutnja, i tuga, te na kraju oprost (sebi i drugima) i prihvaćanje da su stvari (bile) takve kakve su (bile).

Kako započeti proces iscjeljenja?

Možda se sada pitate - kako najlakše doprijeti do te tuge i kako je izbaciti van..kako odtugovati nešto što nekad negdje nismo odtugovali, a već je prošlo dosta vremena i te su emocije duboko zakopane?

Tugovanje je proces. I kao takav ima svoje faze i zahtijeva vrijeme. Također mi ljudi imamo i obrambene mehanizme koji nas štite od nečega što nam je teško. Tako da nije baš uvijek jednostavno samo otvoriti neku davno pospremljenu bol.

Da bismo mogli započeti proces iscjeljenja, puno faktora se treba poklopiti. Kao pred proljeće. Temperatura zraka polako raste, ima više dnevnog svjetla, toplije je, ima više kiše, zemlja je u drugačijem položaju u odnosu na sunce, tlo je preko zime mirovalo… i stvaraju se uvjeti da neko sjeme proklija. Ako neki od faktora izostane, sjeme neće proklijati.  

Proces iscjeljenja možemo nazvati i procesom tugovanja. Znamo da on ima nekoliko faza. No sada neću objašnjavati faze tugovanja, zaustaviti ću se na mjestu prije početka procesa. U točki susreta sa tugom. 

Da bismo mogli tugovati potreban nam je unutarnji kapacitet da se susretnemo sa svojom tugom. Ako taj faktor izostane, proces tugovanja se neće dogoditi. Ili će biti toliko rascjepkan da zapravo neće ni biti proces. 

Kao prvi korak, predlažem da krenete od mjesta susreta sa svojim osjećajima, kakvi god oni bili. Ovdje pročitajte kako. 

Nekada sam negdje u školi za psihoterapeuta učila da je proces odrastanja zapravo proces prihvaćanja i tugovanja. Dijete se kroz djetinjstvo suočava s činjenicom da nije sve u životu uvijek onako kako bi ono željelo da bude. I kroz to suočavanje dijete više-manje prihvaća realnost života. 

Ukoliko vas je ova tema zainteresirala, preporučam da pročitate knjigu “Tješiti dijete u nama - otkriti svoje pravo ja” autora Charlesa Whitfielda. Dijete u nama onaj je dio svakoga od nas koji je krajnje živahan, poduzetan, kreativan i ispunjen; to je naše Pravo "ja" - ono što uistinu jesmo.

Razmišljajući o svemu napisanom, pitam se je li naš cijeli život proces tugovanja? Je li "tajna" u tome da odtugujemo gubitke - sva davna odustajanja od svojih želja i potreba, sve separacije od onoga za što smo bili vezani,  kako bismo lakše bivali u svakodnevici koja često nije onakva kakvu želimo?  Sve više mi se čini da je odgovor potvrdan.

No tugovanje zapravo tako postaje proces brige o sebi. Postaje duhovno putovanje i potraga za načinima njegovanja sebe.

A odnos sa sobom je jedan od najvažnijih odnosa koje možete imati u životu. 

Čisto za zabavu, malo humora i sagedavanje faza tugovanja kroz svakodnevne situacije, donosim vam kratki osvrt na moj pokvareni laptop.

FAZE TUGOVANJA

Pokvareni laptop

Tugovanje se ne događa samo kad izgubimo neku osobu. Događa se i kad izgubimo nešto drago (novčanik, prsten) ili postoji prijetnja gubitka nečega ili nekog.

Tugovanje je također i sastavni dio prihvaćanja svega što nam je bilo bolno ili traumatično u prošlosti.

1.faza - Šok -faza u kojoj ne kužiš što te snašlo.

Pišem važan projekt. Trenutak kad se pojavio plavi ekran na laptopu, oblije me znoj. Buljim u njega i 30ak sekundi pokušavam procesirati što se dogodilo… nadam se da nije otišo disk. I svi poslovni podaci. I sve.

2.faza - Poricanje - faza u kojoj ne možemo prihvatiti da se ovo zaista dogodilo. 

Novi je i pod garancijom, imam ga 6mj, ovo nije moguće. Jednostavno ne. Proradit će, mora.. 

3.faza - Pregovaranje - iskušavam razne iracionalne metode dogovora sa svemirom

Ako se jako potrudim, možda uspijem. A da ga ugasim, pa opet upalim, ništa... uključit ću ga u struju, hm...možda ima na netu neki video što sada... pregledavam silne forume što znači plava poruka.

4. Faza - ljutnja, očaj, bespomoćnost, panika

- glupi proizvođač, baš je meni morala doći defektna matična ploča. Jedna na milijun. Zovem dućan, odlazim tamo, kažu “saljemo ga na servis, disk je otišao, gubite sve podatke. 3tj minimum” ajme ne.

Želim novi, naravno odmah. Kažu može zamjenski. Užas, ovo nije feeeer!!! Kako ću bez laptopa raditi posao, ne mogu, svi podaci su mi tu, accounti na korisničke račune... kad sam zadnje bekapirala? Znoj...jesam nedavno, ok...izdah.

5.faza - tuga

Prošlo je dva sata od kad ga nema. Ne mogu ovako. Tko sam ja bez laptopa? Kako? A tako sam ga voljela.. I kako ću sada raditi, imati video callove, sastanke? Pa od toga živim. Sad na nekom zamjenskom polu-kompu moram raditi sve direktno sa clouda, spor je i nemam svoje mjesto za podatke, nego “negdje” u eteru...ovo je kao da ne postojim…

6.faza - prihvaćanje i nada

Ok, evo još par dana, i stiže novi laptop. Nisam mislila da ću moći, ali eto ide nekako. Uspijevam i sa zamjenskim. Kako je spor, tako sam i ja malo usporila pa imam i od toga koristi. Napravila sam začudo dosta posla i naučila posložiti neke prioritete. Lekcije naučene.